„Svaki novi uzdah je prethodnih meseci u mom životu predstavljao novu nadu. Nadu za mene da ću preživeti i da ću sutra možda nekome sa setnim osmehom pričati ovu priču kao deo jednog skoro zaboravljenog života.
Ja te pamtim, ne brini. Sa tobom počinje svaki moj dan, čak i kada se nadam nekoj drugačijoj sudbini. Kada smo se rodili, postali smo obeleženi, ma koliko kratko bili na ovoj planeti, bili smo suđeni. Umrla sam sa tobom. Oživim samo ponekad. Samo mi poneki minut ovog prokletog sata dozvoli da na tren zaboravim. Ne brini, ne traje to predugo. Uvek se tebi vraćam. Tvoja duša spava zajedno sa mojom na drugoj strani kreveta. Čujem je kako diše. Diše i dalje uprkos životu. Tvoja duša se smeje sudbini koja je pokušala da nas rastavi. Šta je zapravo bila ta eksplozija? Samo zvuk, zvuk i prašina. Nadu nam ne mogu oduzeti. Moja šaka, moji prsti i dalje se u mislima prepliću sa tvojim. Dala sam ti novo ime. Vidim te u svemu što boli i što me čini srećnom. Tvoj osmeh u mojoj glavi me rastužuje, a najviše od svega patim zbog toga što mu se i dalje nadam.
Čekam te svako veče kada isključim svetlo i legnem na krevet, osećam dišeš mi za vratom. I ne, ne smeta mi. Ponekad se sablasno smejem, zaboravim da ne mogu da te dodirnem, ipak pokušam. Možda sam luda. Ali dok sam sa tobom, na bilo koji način, briga me kakva sam.
Ja sam se nadala njemu. Strancu iz lifta. Neću da te lažem. Nadala sam se da bi mogao da ublaži moju bol, da zaleči rane na tren. Ali on je upravo samo to, jedan tren. A ti, ti si večnost. Nešto što u mojoj utrobi traje čak i kada te nema. Možda bi, da je ikada čuo priču o tebi, odmah odustao jer bi znao da ne može da se bori sa mrtvim čovekom. Ne znam zašto nisam skupila snage da mu ispričam. Mrtav za mene postao si besmrtan. Nemam u kome da pronađem spas. Da sam ti dete rodila, utehu bih našla u njemu. Ali ja sam tog dana ostala bez ičega. Ruke su mi prazne. Prazne čak i kada njega grle. I on to, čini mi se, zna. Zato se ne bori jače za mene. Pušta me da sama odlučim.
Ne znam zašto sam plakala, možda jer sam ovoliko oštećena kao neka odbačena stara stvar na tavanu koju više niko ne želi da upotrebi. Bila je tuđa. Ja sam zauvek tuđa. Tvoja, negde u svemiru. Ako postoji pravda, naše duše su sada negde zajedno. Svoju dušu osećam jedino kada osetim da je i tvoja uz mene. A osetim ponekad.
Ne sanjam te više. Zašto? Dođi mi u snove, dođi i zagrli me. Ćutaćemo tako, a alarm me neće probuditi. Znaš da mi je to potrebno. Nemoj da se duriš. Dođi. Da bar mogu da nestanem, bilo bi lakše, ja bih te tada pronašla. Tražila bih te dugo tamo gde si otišao. Lutali bismo zajedno tako vekovima. Vreme zapravo ne bi ni postojalo. To bi trajalo zauvek.
Da si tu, rekla bih ti koliko sam ljuta, očajna i besna na tebe. Što me sada drugi odbacuju, što sada druge odbacujem. Što nemam nikoga. Uvek sam imala samo tebe. Znaš li kako boli tuđi dodir? Onaj koji nije tvoj. A potreban mi je, jer sam ljudsko biće. Svakoj duši je potrebna druga duša. Duše uvek idu u paru. Moje srce kuca usamljeno. Ostavio si ga. Ostaviće ga na kraju i on. Nisam dovoljno hrabra za ovo, a on neće imati strpljenja. A ni šanse. Mislila sam da sam hrabrija, mislila sam da neće boleti. Ja sam odbačena krpa. Oštećena. Kako da pokupim sebe, kako da skupim sve te raspale delove? Kako da ih sastavim u jedno, kako da koračam, kako?
Opet se tebi vraćam mislima, ne brini. Nadam se da ti je toplo, nadam se da nisi gladan, nadam se da si mi blizu. Nadam se… Jer znam da ne možeš bez mene. Samo da te ne boli, da te ne boli kao što boli mene. Mi nismo dvoje u ljubavi. Mi smo već odavno porodica.
Čovek se toliko navikne na nesreću da naprosto strahuje da njegova priča može imati srećan kraj. Ne, nisam mogla da im pričam o tebi, jer bi to onda značilo da pričam o tome šta me boli. Jer ja zapravo bol nazivam imenom tvojim.“
***
Vatra je gorela dugo, predugo, činilo mi se. Preslikavala se u mojim očima. Na kraju je ostao pepeo u tanjiru. I ogromna vatra u mojim grudima, koja je pretila da napravi mnogo veću štetu.
Snežana Ivaneža Mavrenović